недеља, 10. децембар 2017.

Gornji Krivodol - Selo sa pogledom na EU


Slobodan Ćosa Aleksić
Ako ikada stignete tako daleko, visoko ili toliko skrenete van glavnih saobraćajnica da vas put nanese čak na krajnji jugoistok Srbije čeka vas nagrada. Ima pomalo nezgrapno ime Gornji Krivodol.

Ostalo je saglasje prirode i čoveka, koje i sa malo ljudi deluje moćno, trajno i večito kao da će nadživeti Armagedon.

Gornji Krivodol je selo Visoka, prirodne regije oko reke Visočice koja počinje u Bugarskoj kod grada Godeča, a završava se ispod Temske nedaleko od Pirota. Jugozapadna međa joj je Vidlič, a severoistočna Stara planina. Sedamnaestak kilometara podeljeno je na Gornji i Donji Visok. Gornji je nekada pripadao Bugarskoj, a Donji Srbiji. Od 1920. samo je nekoliko sela i Godeč u Bugarskoj, ostalo naše i manje više pusto. Gornji Krivodol je upravo najisturenija tačka sa naše strane. Selo sa sedamdesetak kuća u polju jagoda, nadomak šume, sa potokom koji ga deli na dve mahale, sa putem kojim se najlakše penje na vrh Kom, sa kućama prastarim i začudo još uvek u dobrom stanju, popločanim sokacima i svega četrnaest stanovnika.

Kada sam ga posetio bio je početak juna, spremala se kiša, jagode su tek stizale i bilo ih je mnogo. Saznao sam da ih ima šumskih, koje su krupnije i slađe i poljskih, koje su sitnije, češće i mirišljavije. Ipak nije mirisalo, ni na jagode, ni na kišu, nego na prošlost čija se aroma ne upija nozdrvama, nego čulima koja su nam osećanja podarila.

Već u dolasku znao sam da je Donji Krivodol selo u koje je stigla prva vršalica i prvi traktor na području koje danas zovemo Pirotski okrug. Bilo je to pred rat koji ga je prebacio pod jurisdikciju Okruga Godeč, da bi ga četiri godine kasnije pridružio Srezu caribrodskom. Došao sam da vidim livadu „rekoredrku u biodiverzitetu“ sa manje od hektara na kojoj uspeva nešto manje od petsto biljnih vrsta i farmu autohtonih životinjskih vrsta, gde telad buše izgledaju kao lanad, mladi mangulice kao tasmanijski đavoli, a jaganjci karakačanske ovce, kao zagasite pufne za skidanje šminke. I sve sam to video i zaista je lepo.

No, nekako sam uvek bio zagledan u terasasto raspoređen niz kuća, sa obaveznim ćoškama (čardacima) i u avlije sa neobičnom vrstom šimšira ili možda neke patuljaste tuje i pogledom koji je premašivao nekadašnju gvozdenu zavesu i dosezao današnju EU, oličenu u čudno lepim selima sa „romantičnim“ imenima Brlja, Komštica ili Ropot, čiju su bajkovitu vizuru za dugo pokvarile danas puste i već oronule višespratnice građene za nekadašnje čuvare pravovernog komunizma i granice prema SFRJ.

A onda je počela kiša. Stigla je kao neprozirna zavesa iza nekad gvozedene zavese. Naterala nas je u džip i na put prema Dimitrovgradu. Moj prijatelj i vodič Nikodija pustio je muziku. Pevala je Nana Muskuri „Amasing Grace“. Mada iz druge tradicije, pesma i glas su sasvim dobro legli za oproštaj sa Gornjim Krivodolom, selom sa pogledom na EU, koje kao stvarni Megido, spaja raj i pakao planine domovine i imenitelja Balkanskog poluostrva sa napevom, energijom i glasom Galje Balkanske i sondom Vojadžer poslatom svemiru da ostavi poruku o svima nama na Zemlji.